Sempervivum tectorum
Drugi nazivi :
Čuvarkuća, pazikuća, gromovka, zečji kupus, uhovnik, vazdaživ, vazda živa, gromovna trava, divlje smilje, rosa u zlu dobra, rebarac, netres, divlje smilje, gromovna trava, čuvarka, uvara..
Opis biljke :
Čuvarkuća je trajna biljka s mesnatim, sočnim listovima koji završavaju šiljastim vrhom i tvore prizemnu rozetu široku do 8 cm. Listovi su pri vrhu suženi u bodljikasti šiljak. Ljeti iz rozete izraste do 40 cm visoka cvjetna stabljika, pokrivena malim ljuskastim listićima, koja na vrhu završava većim brojem ružičastih, zvjezdastih cvjetova složenih u razgranati cvat. Biljka cvjeta krajem ljeta.
Poslije donošenja ploda stabljika propada. Biljka se razmnožava vegetativno, preko bočnih izdanaka iz kojih nastaju nove rozete. Latinskim imenom, koji u prijevodu znači “uvijek živuća”, svjedoči o svojoj neuništivosti u najrazličitijim uvjetima života.
Porijeklom je iz Meksika (???), ali se na našim prostorima uzgaja već od 9. stoljeća (što je kontradiktorno, ako znamo da je Kristifor Kolumbo otkrio Ameriku tek 1492.). Iz tog vremena potječu odredbe o seljačkim gospodarstvima (“Capitulare de villis”), kojima su Karlo Veliki i njegov sin Ljudevit Pobožni naredili uzgoj 72 biljke, među kojima je i čuvarkuća. Prema tadašnjim shvaćanjima, ona je kuću na čijem je krovu rasla štitila od oluje i udara groma, a koristila se i za liječenje.
Čuvarkuća i danas nije potpuno istražena biljka i uglavnom se koristi u narodnoj medicini. Od ljekovitih tvari sadržava treslovine, biljne sluzi, ulja, smole, mravlju, limunsku i jabučnu kiselinu, a tu su i druge, do sada neistražene ljekovite tvari.
Stanište :
Čuvarkuću sade po krovovima seoskih kuća, jer se vjeruje da biljka čuva kuću od oluje i groma (otud njezino zanimljivo ime!). U davna vremena, kada su kuće bile prekrivene slamom, uzgajane su na krovu kako bi učvrstile slamu pa je do današnjih dana ostao običaj da se lonac s
čuvarkućama drži na krovu. Uzgaja se i kao ukrasna biljka po vrtovima uklopljena u pjeskovite i kamenite aranžmane. Neki oblici ove biljke rastu u prirodi na suhim, kamenitim mjestima, a jedna podvrsta (Sempervivum Alpinmum) samo po visokim planinama.
Samonikle oblike čuvarkuće ne bi trebalo bez velike nužde brati za jelo jer su razmjerno rjetki, pa bi neracionalno iskorištavanje moglo ugroziti njihov opstanak.
Ljekoviti dio biljke :
U ljekovite svrhe koriste se samo svježi listovi, što i nije neki problem jer ih ima cijele godine. Biljka se u slučaju nužde koristi kao prirodni nadomjestak vode.
Ljekovito djelovanje :
Svježe iscjeđen sok ili zdrobljeni listovi stavljaju se kao oblog kod uboda kukaca (osa, pčela, komaraca), opeklina, raspucane i oštećene kože, herpes zostera (pojasastog osipa), hemeroida. Sok uklanja tegobe ako se stavlja na mjesta grčeva na nogama ili na bolna mjesta nastala zbog uloga (gihta). Kod oslabljenog sluha, izazvanog skručenim žutim sekretom, kapa se svježi sok listova u uho jer ga otapa. Kurje oči (probao, ne radi), bradavice i sunčane pjege također se suzbijanu svježim sokom. Suvremena istraživanja usmjerena su na polisaharide iz soka čuvarkuće, jer im se pripisuje djelovanje na imunološki sustav i pomoć kod kanceroznih bolesti.
Bjeloruski stručnjaci preporučuju svježi sok s medom kod srčanih mana, a proizvode se i homeopatski preparati čuvarkuće koji se koriste kod gnojne upale zubnog mesa i upale grla.
Uzgoj :
Čuvarkuće se sade na sunčanom mjestu. Tlo u koje ih sadimo treba biti propusno, za što je dovoljno pomiješati zemlju s pijeskom i sitnim kamenčićima. Posađene biljke gotovo da nije
potrebno zalijevati, dovoljno je da ih povremeno zalije kiša. Nije potrebno ni prihranjivanje, možemo ih prihraniti svake dvije do tri godine i pri tome treba biti prilično oprezan.
Razmnožavaju se jednostavno, trganjem novonaraslih malih rozeta kojih ponekad ima jako puno. Te male rozete često imaju vlastiti korijen, no i ako ga nemaju, ubrzo će ga razviti.
Mogu se razmnožavati i sijanjem sjemena, ali sjeme je vrlo sitno i dosta vremena mora proći kako bi se razvila nova biljka pa je pogodnije razmnožavanje mladim rozetama.
Ako nemamo vrt, možemo ih uzgajati na balkonu ili terasi. Tu će rasti godinama, nije potrebno svake godine saditi nove biljke, mogu prezimiti vani, a za vrijeme godišnjih odmora možemo ih bez straha ostaviti bez zalijevanja.
Čaj od svježih listova
Izvana se primjenjuje za obloge kao i sok, a za iznutra se pije kod hemoroida, glista, prejake mjesečnice, kamenaca u mjehuru. Osvježava organizam, ima diuretički učinak i djeluje protuupalno, a kod proliva zatvara.
Tinktura
Svježe listove usitniti i potopiti u istoj količini 70% alkohola ili dobre domaće rakije. Triput dnevno uzima se 15 - 20 kapi u pola čaše vode kod čireva ili nakon operacije želuca.
Mast
U 300 grama tople, otopljene svinjske masti ili vazelina umiješati pregršt svježih, usitnjenih listova i ostaviti preko noći. Ujutro smjesu ponovo zagrijati, procijediti i naliti u za to pripremljene posude. Mast pomaže kod ozljeda, modrica, nagnječenja, uboda kukaca, fistula i gnojnih rana koje dugo ne zarašćuju.
Čuvarkuća, pazikuća, gromovka, zečji kupus, uhovnik, vazdaživ, vazda živa, gromovna trava, divlje smilje, rosa u zlu dobra, rebarac, netres, divlje smilje, gromovna trava, čuvarka, uvara..
Opis biljke :
Čuvarkuća je trajna biljka s mesnatim, sočnim listovima koji završavaju šiljastim vrhom i tvore prizemnu rozetu široku do 8 cm. Listovi su pri vrhu suženi u bodljikasti šiljak. Ljeti iz rozete izraste do 40 cm visoka cvjetna stabljika, pokrivena malim ljuskastim listićima, koja na vrhu završava većim brojem ružičastih, zvjezdastih cvjetova složenih u razgranati cvat. Biljka cvjeta krajem ljeta.
Poslije donošenja ploda stabljika propada. Biljka se razmnožava vegetativno, preko bočnih izdanaka iz kojih nastaju nove rozete. Latinskim imenom, koji u prijevodu znači “uvijek živuća”, svjedoči o svojoj neuništivosti u najrazličitijim uvjetima života.
Porijeklom je iz Meksika (???), ali se na našim prostorima uzgaja već od 9. stoljeća (što je kontradiktorno, ako znamo da je Kristifor Kolumbo otkrio Ameriku tek 1492.). Iz tog vremena potječu odredbe o seljačkim gospodarstvima (“Capitulare de villis”), kojima su Karlo Veliki i njegov sin Ljudevit Pobožni naredili uzgoj 72 biljke, među kojima je i čuvarkuća. Prema tadašnjim shvaćanjima, ona je kuću na čijem je krovu rasla štitila od oluje i udara groma, a koristila se i za liječenje.
Čuvarkuća i danas nije potpuno istražena biljka i uglavnom se koristi u narodnoj medicini. Od ljekovitih tvari sadržava treslovine, biljne sluzi, ulja, smole, mravlju, limunsku i jabučnu kiselinu, a tu su i druge, do sada neistražene ljekovite tvari.
Stanište :
Čuvarkuću sade po krovovima seoskih kuća, jer se vjeruje da biljka čuva kuću od oluje i groma (otud njezino zanimljivo ime!). U davna vremena, kada su kuće bile prekrivene slamom, uzgajane su na krovu kako bi učvrstile slamu pa je do današnjih dana ostao običaj da se lonac s
čuvarkućama drži na krovu. Uzgaja se i kao ukrasna biljka po vrtovima uklopljena u pjeskovite i kamenite aranžmane. Neki oblici ove biljke rastu u prirodi na suhim, kamenitim mjestima, a jedna podvrsta (Sempervivum Alpinmum) samo po visokim planinama.
Samonikle oblike čuvarkuće ne bi trebalo bez velike nužde brati za jelo jer su razmjerno rjetki, pa bi neracionalno iskorištavanje moglo ugroziti njihov opstanak.
Ljekoviti dio biljke :
U ljekovite svrhe koriste se samo svježi listovi, što i nije neki problem jer ih ima cijele godine. Biljka se u slučaju nužde koristi kao prirodni nadomjestak vode.
Ljekovito djelovanje :
Svježe iscjeđen sok ili zdrobljeni listovi stavljaju se kao oblog kod uboda kukaca (osa, pčela, komaraca), opeklina, raspucane i oštećene kože, herpes zostera (pojasastog osipa), hemeroida. Sok uklanja tegobe ako se stavlja na mjesta grčeva na nogama ili na bolna mjesta nastala zbog uloga (gihta). Kod oslabljenog sluha, izazvanog skručenim žutim sekretom, kapa se svježi sok listova u uho jer ga otapa. Kurje oči (probao, ne radi), bradavice i sunčane pjege također se suzbijanu svježim sokom. Suvremena istraživanja usmjerena su na polisaharide iz soka čuvarkuće, jer im se pripisuje djelovanje na imunološki sustav i pomoć kod kanceroznih bolesti.
Bjeloruski stručnjaci preporučuju svježi sok s medom kod srčanih mana, a proizvode se i homeopatski preparati čuvarkuće koji se koriste kod gnojne upale zubnog mesa i upale grla.
Uzgoj :
Čuvarkuće se sade na sunčanom mjestu. Tlo u koje ih sadimo treba biti propusno, za što je dovoljno pomiješati zemlju s pijeskom i sitnim kamenčićima. Posađene biljke gotovo da nije
potrebno zalijevati, dovoljno je da ih povremeno zalije kiša. Nije potrebno ni prihranjivanje, možemo ih prihraniti svake dvije do tri godine i pri tome treba biti prilično oprezan.
Razmnožavaju se jednostavno, trganjem novonaraslih malih rozeta kojih ponekad ima jako puno. Te male rozete često imaju vlastiti korijen, no i ako ga nemaju, ubrzo će ga razviti.
Mogu se razmnožavati i sijanjem sjemena, ali sjeme je vrlo sitno i dosta vremena mora proći kako bi se razvila nova biljka pa je pogodnije razmnožavanje mladim rozetama.
Ako nemamo vrt, možemo ih uzgajati na balkonu ili terasi. Tu će rasti godinama, nije potrebno svake godine saditi nove biljke, mogu prezimiti vani, a za vrijeme godišnjih odmora možemo ih bez straha ostaviti bez zalijevanja.
Čaj od svježih listova
Izvana se primjenjuje za obloge kao i sok, a za iznutra se pije kod hemoroida, glista, prejake mjesečnice, kamenaca u mjehuru. Osvježava organizam, ima diuretički učinak i djeluje protuupalno, a kod proliva zatvara.
Tinktura
Svježe listove usitniti i potopiti u istoj količini 70% alkohola ili dobre domaće rakije. Triput dnevno uzima se 15 - 20 kapi u pola čaše vode kod čireva ili nakon operacije želuca.
Mast
U 300 grama tople, otopljene svinjske masti ili vazelina umiješati pregršt svježih, usitnjenih listova i ostaviti preko noći. Ujutro smjesu ponovo zagrijati, procijediti i naliti u za to pripremljene posude. Mast pomaže kod ozljeda, modrica, nagnječenja, uboda kukaca, fistula i gnojnih rana koje dugo ne zarašćuju.