Cichorium intybus
Drugi nazivi :
Konjogriz, vodopija, cikorija, vodoplav, golica, gologuza, želtenica, žučanica, jandrešica, kažiput, konjska trava, modrica, plavo cvet, plavulja, podrožnik, radić, sunčevo cvjeće, cigura, cilkorija, cikora, san toga, šurlin.
Opis biljke :
Cikorija je višegodišnja zeljasta biljka, visoka 1,5m. Ima trajni, valjkasti i vretenasti korjen izvana žučkasto-bijele, a iznutra bijele boje. Stabljika je uspravna, kruta, uglasta, u gornjem dijelu razgranata. Stabljika i listovi su pokriveni kratkim dlakama. Listovi su duguljasti do lancetasti, suženi u dršku, duboko režnjevito testerasto usječeni. Cijela biljka, pogotovo mlada ima mlječnog soka jako gorkog okusa. Listovi su grubo nazubljeni i podsjećaju na maslačak. U pazuhu listova ili na vrhu grana razvijaju se pojedinačno po celoj biljci cvetne glavice svjetloplave boje. Cvjetovi su svjetloplavi, vrlo lijepi i upadljivi, sakupljeni u glavice koje izbijaju pojedinačno na stabljici ili na granama. Cvjeta obilno preko ljeta. Raste svuda kao korov, najviše pored staza i puteva, po pašnjacima i livadama, po obodima šuma i drugdje.
Stanište :
Nalazi se svuda u prirodi, raste samoniklo u Europi i sjevernoj Americi. Može se naći na pustim zemljištima, uz rubove putova, na livadama posebno na sušnim zemljištiina. Uzgaja se i kao kultuma biljka: ponegdje se gaji radi korjena od koga se spravlja surogat kave (cigura). Ponegdje se zapuštena mesta izjutra plave od iscvjetale vodopije. Cijela biljka je gorka i vrlo čvrsta tako da se teško kida i čupa. Korijen se vadi u jesen, očisti od zemlje i nadzemnih djelova, isječe po dužini, naniže na konac i suši u hladu na zračnom mjestu. Zbog dugog korjena dobro podnosi sušu. Razmnožava se sjemenom.
Ljekoviti dio biljke :
Ljekovit je korjen, koji je valjkasto-vretenast, čvrst, spolja tamne boje, a iznutra bjel. Korjen (Cichorii radix) se kopa u jesen kad je najdeblji i ima najviše ljekovitih sastojaka i inulina (rezervna hrana). Rjeđe se koristi nadzemna biljka brana u cvjetu. Kao izuzetno zdravo proljetno povrće, koristi se lisna rozeta koja je dosta gorka ali pospješuje varenje i proljetno čišćenje krvi. Stimulira rad jetre i žuči.
Uzgoj :
Cikoriju su uzgajali stari Grci, Rimljani i Egipćani i koristili njezino lišće za salatu i kao ljekovitu biljku. Dvogodišnja je biljka koja u prvoj godini oblikuje zadebljali korijen s lisnom rozetom, a u drugoj godini daje stabljiku, list, cvijet i plod.
U preradi se korijen cikorije prži, pa se voćni šećer karamelizira, a inulin, masti i intybin daju aromatske i gorke tvari, ugljikohidrati, bjelančevine i eterična ulja (kavovini) daju specifičnu aromu sličnu aromi kave.
Minimalna temperatura za klijanje iznosi 4 °C, a praktični minimum oko 8 °C. Optimalna temperatura klijanja je oko 20 – 25 °C. U fazi kotiledona osjetljiva je na niske temperature i izdrži do -3 °C, a s prvim pravim listovima i do -8 °C.
Cikorija se rano sije, pa ju u početku terba redovito zaljevati. Suša u kasnijim fazama ne nanosi ozbiljnije štete.
Najbolja tla za cikoriju su lakša plodna i strukturirana tla, slabo kisele do neutralne reakcije (Ph 5-7). Može uspijevati i na nešto težim tlima ako se dobro obrađuju.
Za gnojidbu cikorije dobro je koristiti stajsko gnojivo koje se stavlja dosta prije sijanja. U nedostatku istog, redovito zalijevanje organskim prehranjivačima je nužno, pogotovu u početku. Akcent treba staviti na fosfor i kalij jer se time pospješuje rast i razvoj korijena, no ukoliko se Cikorija uzgaja zbog listova dušik treba biti prioritet...
Ljekovito djelovanje :
Cikorija čisti i jača želudac, popravlja probavu, odvaja prekomernu žuč, čisti jetru, bubrege i slezenu, liječi žuticu i anemiju. Više se koristi u narodnoj nego u naučnoj medicini kao neotrovna gorka droga za lječenje organa za varenje, prije svega, za pojačavanje apetita, za jačanje želudca, bolje varenje hrane, za obilnije lučenje mokraće i žuči i dr. "Frankova cigura", dodatak kavi i "sirotinjska ili ratna kava" je ispržen i samljeven korijen oplemenjene vodopije s krupnim mesnatim korjenom bogatim inulinom. Pošto je inulin polisaharid koji hidrolizom daje samo levulozu (fruktozu ili voćni šećer), razumljivo je zašto kod nas u narodnoj medicini ciguru koriste dijabetičari. Ovo je sasvim opravdano, jer sve biljke iz obitelji glavočika (Compositae ili Asteraceae), a njih ima vrlo mnogo (Cikorija, Maslačak, itd.), umjesto škroba kao rezervnu hranu imaju inulin. Prema tome, osobe oboljele od šećerne bolesti mogu koristiti sve biljke iz te porodice kao dijetalnu hranu (njihov korijen!!!).
List cikorije ima dokazano "loš utjecaj" na crijevne parazite kod domaćih zivotinja i u novije vrijeme ga se gaji u tu svrhu, za pridohranu ovaca i jagnjadi.
Korijen izlučuje intybin koji privlači nematode koje od njega ugibaju, pa se tako tlo čisti od nematoda.
Konjogriz, vodopija, cikorija, vodoplav, golica, gologuza, želtenica, žučanica, jandrešica, kažiput, konjska trava, modrica, plavo cvet, plavulja, podrožnik, radić, sunčevo cvjeće, cigura, cilkorija, cikora, san toga, šurlin.
Opis biljke :
Cikorija je višegodišnja zeljasta biljka, visoka 1,5m. Ima trajni, valjkasti i vretenasti korjen izvana žučkasto-bijele, a iznutra bijele boje. Stabljika je uspravna, kruta, uglasta, u gornjem dijelu razgranata. Stabljika i listovi su pokriveni kratkim dlakama. Listovi su duguljasti do lancetasti, suženi u dršku, duboko režnjevito testerasto usječeni. Cijela biljka, pogotovo mlada ima mlječnog soka jako gorkog okusa. Listovi su grubo nazubljeni i podsjećaju na maslačak. U pazuhu listova ili na vrhu grana razvijaju se pojedinačno po celoj biljci cvetne glavice svjetloplave boje. Cvjetovi su svjetloplavi, vrlo lijepi i upadljivi, sakupljeni u glavice koje izbijaju pojedinačno na stabljici ili na granama. Cvjeta obilno preko ljeta. Raste svuda kao korov, najviše pored staza i puteva, po pašnjacima i livadama, po obodima šuma i drugdje.
Stanište :
Nalazi se svuda u prirodi, raste samoniklo u Europi i sjevernoj Americi. Može se naći na pustim zemljištima, uz rubove putova, na livadama posebno na sušnim zemljištiina. Uzgaja se i kao kultuma biljka: ponegdje se gaji radi korjena od koga se spravlja surogat kave (cigura). Ponegdje se zapuštena mesta izjutra plave od iscvjetale vodopije. Cijela biljka je gorka i vrlo čvrsta tako da se teško kida i čupa. Korijen se vadi u jesen, očisti od zemlje i nadzemnih djelova, isječe po dužini, naniže na konac i suši u hladu na zračnom mjestu. Zbog dugog korjena dobro podnosi sušu. Razmnožava se sjemenom.
Ljekoviti dio biljke :
Ljekovit je korjen, koji je valjkasto-vretenast, čvrst, spolja tamne boje, a iznutra bjel. Korjen (Cichorii radix) se kopa u jesen kad je najdeblji i ima najviše ljekovitih sastojaka i inulina (rezervna hrana). Rjeđe se koristi nadzemna biljka brana u cvjetu. Kao izuzetno zdravo proljetno povrće, koristi se lisna rozeta koja je dosta gorka ali pospješuje varenje i proljetno čišćenje krvi. Stimulira rad jetre i žuči.
Uzgoj :
Cikoriju su uzgajali stari Grci, Rimljani i Egipćani i koristili njezino lišće za salatu i kao ljekovitu biljku. Dvogodišnja je biljka koja u prvoj godini oblikuje zadebljali korijen s lisnom rozetom, a u drugoj godini daje stabljiku, list, cvijet i plod.
U preradi se korijen cikorije prži, pa se voćni šećer karamelizira, a inulin, masti i intybin daju aromatske i gorke tvari, ugljikohidrati, bjelančevine i eterična ulja (kavovini) daju specifičnu aromu sličnu aromi kave.
Minimalna temperatura za klijanje iznosi 4 °C, a praktični minimum oko 8 °C. Optimalna temperatura klijanja je oko 20 – 25 °C. U fazi kotiledona osjetljiva je na niske temperature i izdrži do -3 °C, a s prvim pravim listovima i do -8 °C.
Cikorija se rano sije, pa ju u početku terba redovito zaljevati. Suša u kasnijim fazama ne nanosi ozbiljnije štete.
Najbolja tla za cikoriju su lakša plodna i strukturirana tla, slabo kisele do neutralne reakcije (Ph 5-7). Može uspijevati i na nešto težim tlima ako se dobro obrađuju.
Za gnojidbu cikorije dobro je koristiti stajsko gnojivo koje se stavlja dosta prije sijanja. U nedostatku istog, redovito zalijevanje organskim prehranjivačima je nužno, pogotovu u početku. Akcent treba staviti na fosfor i kalij jer se time pospješuje rast i razvoj korijena, no ukoliko se Cikorija uzgaja zbog listova dušik treba biti prioritet...
Ljekovito djelovanje :
Cikorija čisti i jača želudac, popravlja probavu, odvaja prekomernu žuč, čisti jetru, bubrege i slezenu, liječi žuticu i anemiju. Više se koristi u narodnoj nego u naučnoj medicini kao neotrovna gorka droga za lječenje organa za varenje, prije svega, za pojačavanje apetita, za jačanje želudca, bolje varenje hrane, za obilnije lučenje mokraće i žuči i dr. "Frankova cigura", dodatak kavi i "sirotinjska ili ratna kava" je ispržen i samljeven korijen oplemenjene vodopije s krupnim mesnatim korjenom bogatim inulinom. Pošto je inulin polisaharid koji hidrolizom daje samo levulozu (fruktozu ili voćni šećer), razumljivo je zašto kod nas u narodnoj medicini ciguru koriste dijabetičari. Ovo je sasvim opravdano, jer sve biljke iz obitelji glavočika (Compositae ili Asteraceae), a njih ima vrlo mnogo (Cikorija, Maslačak, itd.), umjesto škroba kao rezervnu hranu imaju inulin. Prema tome, osobe oboljele od šećerne bolesti mogu koristiti sve biljke iz te porodice kao dijetalnu hranu (njihov korijen!!!).
List cikorije ima dokazano "loš utjecaj" na crijevne parazite kod domaćih zivotinja i u novije vrijeme ga se gaji u tu svrhu, za pridohranu ovaca i jagnjadi.
Korijen izlučuje intybin koji privlači nematode koje od njega ugibaju, pa se tako tlo čisti od nematoda.